torpedo, podvodni projektil s vlastitim pogonom i uređajem za vođenje po smjeru i dubini. Do pojave raketnog oružja bio je važno oružje za uništavanje ciljeva na morskoj površini i ispod nje, a danas se u prvome redu rabi za podmornička i protupodmornička djelovanja. Postoje brodska, podmornička i zrakoplovna torpeda te torpeda s raketom koja ih nosi zrakom na prvome dijelu puta do cilja, a torpeda se mogu lansirati i s obale. Trup torpeda, od prvih inačica do najsuvremenijih izvedbi, izduženi je cilindar sa zaobljenim prednjim krajem i zašiljenim stražnjim. Klasični se torpedo sastoji od bojne glave s udarnim upaljačem, pogonskoga stroja na stlačeni zrak te dubinskoga i smjernoga ravnača za dubinska i smjerna kormila, koja se nalaze na stražnjem dijelu (repu) torpeda, gdje je i par pogonskih brodskih vijaka koji se okreću u suprotnim smjerovima. Suvremena torpeda razlikuju se prema načinu lansiranja (iz nadvodne ili podvodne torpedne cijevi ili iz okvira), vrsti upaljača (kontaktni ili nekontaktni), pogonu (brodski vijci tjerani stapnim strojem ili turbinom na stlačeni zrak, elektromotor napajan iz akumulatora, plinska turbina na plinove razvijene gorenjem ili drugom kemijskom reakcijom, mlaz vode iz hidromlaznoga propulzora, mlaz plinova iz raketnoga motora na čvrsto ili tekuće gorivo), vrsti navođenja (inercijsko, programsko, žično vođenje, samonavođenje – aktivno ili pasivno s pomoću zvuka, magnetskoga polja, radijskih valova), te prema naboju (klasični ili nuklearni). Ipak, osnovna je podjela prema masi. Tipičan laki torpedo ima promjer 324 mm, masu oko 300 kg, duljinu 2,5 m, brzinu do 60 čv, eksplozivnoga je punjenja oko 20 kg, te služi ponajprije za protupodmorničko djelovanje. Njime se naoružavaju zrakoplovi, helikopteri, brodovi i ponekad podmornice. Teška torpeda znatno su veće i razornije naprave, obično promjera 533 mm, mase oko 2 t, duljine 5,5–7 m, brzine do 60 čv, eksplozivnoga punjenja do 350 kg, te se njima naoružavaju uglavnom podmornice za protubrodsko i protupodmorničko djelovanje.

Prve konstrukcije oružja koje se dovode u vezu s torpedom bile su nepokretne eksplozivne plutajuće naprave, preteče brodskih mina, koje su se u XIX. st. nazivale torpedima. Prvi opisi brodskih mina potječu iz Kine (XIV. st.), a prve uporabljive brodske mine izveli su David Bushnell oko 1776. i Robert Fulton oko 1812.







Za razvoj samovoznoga torpeda zaslužan je riječki časnik austrijske ratne mornarice → Ivan Blaž Lupis. On je konstruirao model eksplozivne brodice bez posade, s autonomnim pogonom na oprugu, upravljane s kopna, kojom bi se na većoj udaljenosti mogao napasti neprijateljski brod, a nazvao ju je spasiocem obale (njemački Küstenretter; talijanski salvacoste). Ideju je 1864. predstavio austrijskomu vojnomu vrhu, no bez rezultata. Posredovanjem riječkoga političara Giovannija Ciotte, radi tehničke razrade ideje, uortačio se 1864. s → Robertom Whiteheadom, inženjerom i voditeljem Riječkog tehničkog zavoda (Stabilimento tecnico fiumano; od 1953. → Torpedo). Ubrzo potom Whitehead je napustio Lupisovu zamisao i na novim osnovama, uz pomoć mehaničara → Annibalea Plöcha konstruirao prvi torpedo nalik današnjima, koji je nazvao brod-mina (njemački Minenschiff). Izum je predstavljen 1866. Tehničkomu povjerenstvu Mornaričkog odjela austrijskoga Ministarstva rata. Njegov je torpedo bio u obliku ribe, kretao se ispod morske površine, bio je pogonjen motorom na stlačeni zrak koji je pokretao pogonski vijak, te je poput parnih strojeva imao dva cilindra, za visoki i niski tlak, a dubina se održavala hidrostatskim regulatorom i vodoravnim dubinskim kormilom. Austrijska vlada potpisala je 1867. ugovor o pravu na nabavu i uporabu torpeda te su 1868. isporučeni prvi primjerci torpeda naziva Luppis-Whitehead.







Riječka tvornica postala je tako prva svjetska tvornica torpeda, a prva eksperimentalna torpeda koja su proizveli imala su kalibar 355 mm, duljinu 3,56 m, eksplozivno punjenje od 18 kg, domet 200 m, i postizala su brzinu od 6 čv. Od 1873. kada su naručene prve veće količine torpeda (Njemačka 70, Francuska 50, Norveška i Švedska 50, Rusija 20, Danska 15 i dr.) torpeda su bila promjera 381 mm i duljine 5,79 m. Kasnije narudžbe varirale su u promjeru i duljini.







Daljnjim se razvojem usavršavao motor torpeda, dodan je drugi pogonski vijak, od 1894. povećao se kalibar na 450 mm, a 1909. proizvodio se i kalibar 533 mm, što će postati standardi u daljnjoj proizvodnji. Povećani su promjer i duljina spremnika stlačenoga zraka, količina eksplozivnoga punjenja, brzina i domet torpeda, a za održavanje pravca kretanja primijenjen je giroskop izumitelja Ludwiga Obryja. Najveća inovacija, ugrađena već 1866. na prvome torpedu, bila je dubinska sprava koja se sastojala od hidrostatske ploče povezane s tlakom mora i stabilizacijskog njihala, koji su zajedno bili namijenjeni održavanju ujednačene dubine ronjenja torpeda, toliko pouzdana da nije doživjela znatnije promjene do 1960‑ih.







Kako se brzina torpeda povećavala, samostalna funkcija regulatora dubine nije bila dovoljna, pa je 1874. između dubinske sprave i horizontalnih kormila postavljen pomoćni uređaj koji je uz pomoć stlačenoga zraka povećavao učinkovitost, odn. snagu dubinske sprave (današnji servosustav).







Razvojem zrakoplovstva i pojavom prvih hidrozrakoplova, započela je 1930‑ih proizvodnja zrakoplovnih torpeda kalibra 450 mm koji su se mogli ispaljivati s visine od 100 m pri brzini zrakoplova od 300 km/h. Posljednji modeli riječke tvornice izrađeni 1960-ih, bili su kalibra 450 mm, duljine 5,7 m, s 200 kg eksploziva (TR-45) dometa 8000 m i brzine 27,5 čvorova (50,9 km/h), te kalibra 533 mm, duljine 7,2 m, s 260 kg eksploziva (TR-53/IV) dometa 12 000 m i brzine 30 čvorova (55,5 km/h). Od prve serije isporučene 1868. riječka je tvornica isporučila tržištu više od 30 različitih modela koji su se razlikovali po kalibru, duljini i količini eksplozivnoga punjenja, brzini i dometu. U 100 godina proizvodnje u Rijeci mnogim je mornaricama svijeta isporučeno ukupno dvadesetak tisuća torpeda.





